GUNDULIĆ, Mato (Matej), vojnik, diplomat, političar i putopisac (Dubrovnik, 6. II. 1636 — Dubrovnik, 23. IV. 1684). Najmlađi sin pjesnika Ivana. Kako je rano ostao bez roditelja, brigu oko njegova odgoja preuzeli su skrbnici, u prvom redu njegov rođak pjesnik J. Palmotić. God. 1680. oženio se Marom, kćeri bogatoga građanina Ivana Paulija, koji je nakon potresa 1667. bio primljen u plemićki stalež; u braku nije imao djece. Znao je talijanski, njemački i španjolski, a i francuski, što je u tadašnjem Dubrovniku bila prilična rijetkost, pa je povremeno prevodio s francuskoga na talijanski službene spise. U Veliko vijeće Dubrovačke Republike primljen je 7. II. 1656, pa je bio mljetski knez (1656–57) i jedan od četverice državnih procjenitelja. God. 1657. otišao je u Beč, s namjerom da se posveti vojničkom pozivu, ali ni uz pomoć starijeg brata Frana, kasnijeg austrijskog vojskovođe, nije uspio dobiti istaknutiji položaj u carskoj vojsci. Vrativši se u Dubrovnik, bio je na poč. 1662. izabran za kneza otoka Lopuda i Koločepa, ali je već u travnju napustio dužnost i otputovao u Španjolsku, gdje se kao konjanički časnik nekoliko godina borio u španjolsko-portugalskom ratu (1640–68). Prema suvremenim dubrovačkim izvorima, istaknuo se u bitki kraj mjesta Villaviciosa u sjeverozapadnoj Španjolskoj zbog čega je imenovan vitezom španjolskoga vojničkog Reda sv. Jakova od Calatrave i promaknut u čin kapetana konjaničke pukovnije u Napuljskom Kraljevstvu, koja mu je dana u vlasništvo. Nakon povratka u Dubrovnik, bio je potkraj kolovoza 1671. imenovan kapetanom Konavala sa zadaćom da organizira mjesno stanovništvo protiv čestih upada hajduka i Crnogoraca. Zatim je bio član Malog vijeća (1677, 1680. i 1683), sudac građanskih parnica (1679. i 1682), sudac u kaznenim predmetima (1681), upravitelj grada i prokurator prvostolne crkve sv. Marije (1684) te knez Republike (u prosincu 1676, rujnu 1678, lipnju 1681. i travnju 1684). Senat mu je više puta povjeravao diplomatske zadaće. Tako je potkraj 1671. vodio izaslanstvo Republike bosanskom paši u Sarajevo, a u svibnju 1672. kao poslanik Republike putovao je s Orsatom Sorkočevićem da sultanu Mehmedu IV. preda godišnji harač i riješi spor s Mlečanima, koji su na Porti pobijali dubrovačko pravo prodaje soli u Gabeli. Stigavši u Drinopolje (danas Edirne), saznali su da je sultan na ratnom pohodu u Poljskoj, pa su krenuli za njim i naposljetku mu u Lavovu predali harač. Na povratku iz turskog tabora Sorkočević je otišao u Sofiju, a G. u Carigrad da pregovara o prodaji soli u Gabeli; zatim je obišao dubrovačke trgovačke kolonije u Bugarskoj. Obavivši uspješno svoj posao, u srpnju 1674. vratili su se u Dubrovnik. Za putovanja G. je vodio dnevnik na talijanskom jeziku pod naslovom Diario del viaggio nella gita e ritorno dell’ambasciaria alla Porta ottomana del Signor Matteo di Gondola (objavio S. Krasić). Dnevnik sadržava zanimljiva zapažanja o krajevima kroz koje je prolazio, o gradovima, utvrdama, vojnim posadama, njihovu naoružanju, običajima i dubrovačkim trgovačkim kolonijama. Nakon što je podnio izvješće o svojem poslanstvu, G. je otputovao u Napulj da za Dubrovnik unajmi zapovjednika topništva. Na putu se nekoliko mjeseci zadržao u rođaka S. Gradića u Rimu i na njegov nagovor sastavio spis Relazione dello stato della religione nelle parti dell’Europa sottoposte al dominio turco fatta da me Matteo Gondola, stato ambasciatore della Republica di Ragusa alla Porta (objavili A. Bandur i J. Matasović), o prilikama u kojima žive katolici u Bosni, Srbiji i Bugarskoj. Gradić je sastavak umnožio u nekoliko primjeraka i podnio rimskoj Kongregaciji za propagandu vjere, istaknutijim kardinalima Rimske kurije i francuskom političaru Charlesu De Sainte-Maure vojvodi od Montausiera, odgojitelju kraljevića Luja. Vrativši se kući, G. je u siječnju 1676. putovao u Zadar generalnom providuru da u ime dubrovačke vlade pobije optužbe nekih Budvanaca da im Dubrovčani ometaju plovidbu na otvorenom moru. God. 1678. opet je bio u Napulju, odakle je po odluci Senata trebao otputovati u Španjolsku tražiti pomoć za obnovu u potresu 1667. postradalog Dubrovnika, ali ga je Gradić odvratio od toga uvjerivši ga u uzaludnost poslanstva. Umro je iznenada u Kneževu dvoru dok je obavljao službu kneza Republike te 28. IV. bio svečano pokopan u crkvi Male braće.