Početna O portalu Upute Kontakt

LZMK
Portal znanja LZMK

LZMK
Portal znanja LZMK


Turska, država u Maloj Aziji i JI dijelu Balkanskoga poluotoka, na obalama Crnoga, Mramornog, Egejskog i Sredozemnog mora, Bospora i Dardanela; 780 580 km2 (23 764 km2 europski i 756 816 km2 az. dio), 67 803 927 st. Gl. grad Ankara, najveći Istanbul (Carigrad); veći gradovi: İzmir, Adana, Bursa, Konya. Pretežito planinska zemlja. Sastoji se od Anatolskoga ravnjaka (Erciyeş, 3961 m) koji sa S okružuje Pontsko gorje (Kaçkar, 3937 m), s J gorje Toros (Ala, 3756 m), a s I Armensko visočje (Ağri ili Ararat, 5165 m); u Z eur. dijelu leži Tracijska nizina. Klima u primorju sredozemna, u unutrašnjosti kontinentalna i stepska. Pristranci u krajevima sa sredozemnom klimom pod makijom, viši krajevi pod borovim i hrastovim šumama. U crnomorskom primorju listopadne, na većim visinama crnogorične šume. Rijeke: Kizil, Sakarya, Menderes, Gediz, gornji tokovi Eufrata i Tigrisa; u eur. dijelu Meriç (Marica). Jezera: Van, Tuz, Eğridir, Beyşehir. Pučanstvo: Turci (65,1%), Kurdi (18,9%), Arapi (1,8%). Sveuč. u Istanbulu, Ankari, İzmiru, Erzurumu i dr. Oko 45% st. živi u gradovima. Uzgajaju se žitarice (pšenica, ječam, proso, kukuruz, raž, riža), ind. bilje (duhan, pamuk, šećerna repa, konoplja, sezam, mak), čaj, ruže za proizvodnju ružina ulja; o. 4% površine pod voćnjacima, vrtovima, vinogradima i maslinicima. U planinskim krajevima stočarstvo (ovce, koze, angorske koze, goveda, bivoli, konji, magarci, mazge, deve); ribarstvo, peradarstvo, pčelarstvo, uzgoj dudova svilca. Ležišta ruda kroma (o. 7% svjetske proizvodnje), željeza, olova, cinka, bakra, žive, molibdena, zlata, srebra, boracita. Iskorištavaju se ležišta nafte (naftovod Batman–İskenderun). Tekst. ind. (proizvodnja pamučnih, svilenih, mohair i sintetičnih tkanina). Crna i obojena metalurgija, kovinska ind., tvornice želj. materijala, brodogradnja. Tvornice cementa, papira, stakla, keramike; prehr. i kem. industrija; rafinerija nafte. Turizam. Luke: Istanbul, İzmir, Samsun, Trabzon, Mersin, Bandirma, Antalya. Međunar. zračne luke: Istanbul (Atatürk), Ankara (Esenboğa), İzmir i Adana. – pov Ertogrul iz plemena Kai, nastanjenoga o. 1220. u okolici Erzuruma, dobio je kao vazal seldžučkih ikonijskih sultana u leno zemlje blizu Ankare na granici Bizanta. Njegov sin Osman (1288–1326) proglasio se neovisnim sultanom (prema predaji, 1299) i postao utemeljiteljem osmanlijske odn. tur. države, koju je širio na račun Bizanta. Za Murata I (1359–89), u bitci na Marici (1371), poraženi su srp. kralj Vukašin i despot Uglješa (→ Mrnjavčevići), a u Kosovskoj bitci (1389) knez Lazar. Bajazid I (1389–1403) učvrstio se u Makedoniji 1392., u Bugarskoj 1393; daljnja su osvajanja zaustavljena najezdom Mongola. Murat II (1421–51) porazio je kršćane kraj Varne (1444), a Mehmed II (1421–81) zauzeo je Carigrad (1453), koji je od tada tur. prijestolnica. 1459. Turci su osvojili Srbiju, 1463. Bosnu, a Moldavsku, Vlašku i Krim stavili u vazalni odnos. Nakon pada Hercegovine (1482), poražena je vojska hrv. feudalaca na Krbavskome polju (1493); 1499. osvojena je Zeta. Selim I. Okrutni (1512–20) zauzeo je Siriju, Palestinu i Egipat, a 1517. proglašen je za vjerskoga poglavara (kalifa). Najveći je uspon T. za Sulejmana II. Veličanstvenoga (1520–66); Turci su osvojili Beograd (1521), porazili ug. i hrv. vojsku na Mohaču (1526), zauzeli veći dio Ugarske do 1541., Slavonije do 1544., Arabije i S Afrike. Nije im uspjelo zauzeti Beč 1529., a novi pohodi zaustavljeni su kraj Kiszega (1532; branitelj Nikola Jurišić) i Sigeta (1566; branitelj Nikola Zrinski). Za Selima II (1556–74) poraženi su Turci na moru kraj Lepanta (1571). U austro-tur. ratovima poraženi su kraj Siska (1593), Szentgotthárda (1664), odbijeni uz polj. pomoć kraj Beča (1683). Nakon Karlovačkoga mira (1699) počinje povlačenje Turaka iz Europe (gubitak Ugarske, Transilvanije, velikoga dijela Hrvatske, Podolije, dijelova Dalmacije). Požarevačkim mirom (1718) T. je izgubila Srijem, Banat, privremeno S Srbiju (1718–39). Rusko-tur. ratovima Rusi su 1774. stekli Krim, 1791. izbili na rijeku Dnjestar, 1812. na Prut. Pokušaj reformi Selima III (1789–1807) nije uspio; svrgnuli su ga janjičari. T. je prisiljena dati 1829. neovisnost Grčkoj, a autonomiju Srbiji 1830., priznati ujedinjenje Rumunjske 1861., povući 1867. vojne posade iz srp. gradova. 1878. Srbija, Crna Gora i Rumunjska postale su neovisne i teritorijalno proširene, Bugarska i Istočna Rumelija autonomne, a na račun T. teritorijalno su proširene Rusija, Velika Britanija i Austro-Ugarska. Udarom 1908. došli su na vlast pristaše reformi, mladoturci. Nakon Tal.-tur. rata izgubljena je Libija (1912), u Prvom balkanskom ratu izgubljeni su (1912) svi eur. posjedi do crte Midia–Enos. U Drugom balkanskom ratu T. je vratila od Bugarske Edirne (Jedrene) s okolicom (1913), sudjelovala u I. svj. ratu na strani Centralnih sila. Mirom u Sèvresu (1920) bila je prisiljena na teritorijalne ustupke u Europi i Maloj Aziji u korist Grčke i dr. Međutim, snage nac. pokreta pod vodstvom Mustafe Kemal-paše (Kemal Atatürk) porazile su sultanove trupe, izbacile Grke iz Male Azije (Inönü, Sakarya); novim mirom u Lausanni (1923) T. je zadržala cijelu Malu Aziju i Edirne s okolicom. Proglašena je republika s predsj. Kemalom Atatürkom (1923–38), vođom Narodnorepublikanske stranke, koji je proveo dalekosežne društvene reforme i proglasio Ankaru gl. gradom. 1938. Francuzi su Turskoj odstupili sandžak Aleksandretu, do tada u sastavu Sirije. Za predsj. Ismeta Inönüa, također pristaše Narodnorepublikanske stranke (1938–50), Turska je u II. svj. ratu bila do 23. 2. 1945. neutralna, a potom objavila rat Njemačkoj. 1952. T. je pristupila NATO-u, a njezin vojni vrh ostao je polit. utjecajan. Od sredine 1960-ih više puta premijerom je bio S. Demirel, a od 1970-ih B. Ecevit. Zbog statusa turske zajednice na Cipru, od 1960-ih pogoršani su odnosi s Grčkom; zaoštravaju se s tur. vojnom invazijom na S Cipar (1974) i sa sporom oko granice u Egejskom moru. Vojni režim koji je predvodio general Kenan Evren bio je na vlasti 1980–89. Od sredine 1980-ih izraženija je kurdska pobuna na JI Turske (pod vodstvom A. Öcalana); slijedilo je više intervencija turske vojske u S Iraku radi suzbijanja kurdske gerile. T. Özal bio je premijer u 1980-im, a potom predsjednik 1989–93. Nakon izbora 1996. premijer je postao Nedžmetin (Necmettin) Erbakan, lider islamističke Stranke blagostanja (osn. 1983); pod pritiskom vojnoga vrha 1997. napustio je položaj premijera, a njegova stranka zabranjena je 1998. Nakon parlamentarnih izbora 2002. vodeća je Stranka pravde i razvoja (AKP), a potom Republikanska narodna stranka. Poč. 2000-ih T. je ostala strateški važan saveznik SAD-a; problem podjele Cipra i egejskoga podmorja ostao je sporan u odnosima s Grčkom. Od 2003. premijer je Recep Tayyip Erdogan (lider AKP-a).


članak preuzet iz Hrvatskog obiteljskog leksikona, izdanje 2005.

Turska. Europsko-azijska država u ist. Sredozemlju; 779 452 km2 i 65 mil. st. Gl. grad Ankara. Prvi ...

Turska

Krležijana


Hrvatski biografski leksikon

Medicinski leksikon


Istarska enciklopedija

Filmski leksikon


Nogometni leksikon

Hrvatski obiteljski leksikon



© LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2009. - 2014.