BEETHOVEN, Ludwig van, njemački skladatelj (Bonn, 17. XII. 1770 - Beč, 26. III. 1827). Glazbu učio u Bonnu, potom u Beču (J. Haydn), gdje je ostao do kraja života, djelujući kao pijanistički virtuoz i skladatelj. Stvorio je opsežan glazbeni opus, okušavši se u gotovo svim glazbenim vrstama, no težište mu je na klasičnim, sonatno oblikovanim skladbama - klavirskim sonatama (32), komornoj glazbi (16 gudaćih kvarteta) i simfonijama (9). Djelujući na razmeđi dvaju stoljeća, svojim stvaralaštvom uzdiže do vrhunca razdoblje glazbene klasike i daje temelje romantičkom izrazu. Općenito se drži jednim od najvećih stvaralaca europske glazbe.

Pišući tekst o Beethovenu (99 varijacija na razne teme, Republika, 1959, 2-3), Krleža implicite polemizira s vizijom Beethovena kakvu su dali likovni umjetnici bečke Secesije (M. Klinger, G. Klimt). Ne doživljava ga kao osamljenog sanjara i »prokletnika koji luta svemirskom prazninom«, solipsista odvojenog od glazbe svog vremena. Naprotiv, shvaća ga kao »naivnog jakobinca i bonapartista« u mladosti, koji i poslije ostaje trajno zaokupljen političkim i moralnim pitanjima svog doba. Odbijajući pridati toj glazbi neki apsolutni »smisao po sebi«, K. kaže kako je ona nezamisliva bez trajne vezanosti s »patnjama i radostima ljudskim«. Nasuprot općem mjestu Beethovenova prometejskog titanizma, K. njegovoj glazbi odriče bilo što »nadnaravno«, »što se ne da razumom shvatiti«, te definira skladatelja kao protoromantika koji se svojom nepokornošću prema klasičnoj simetriji, uz golemu snagu nadahnuća i volje, oslobađa od stege konvencionalnog ukusa, a za pobjedu slobodne melodijske inspiracije. Kao pojava, on je »srcu i uobrazilji svakako najbliži i najintimniji«, umjetnik koji je svoj »nesretni i zgužvani život« prevladavao nadljudskom snagom.

Ni. Pk.