ADŽIJA, Božidar, revolucionar i publicist (Drniš, 24. XII 1890 — Zagreb, 9. VII 1941). Rođen je u građanskoj obitelji Damasa i Jelene, rođ. Dereta. Osnovnu školu pohađao je u Drnišu, gimnaziju do VII razreda u Splitu, a potom u Zadru jer je zbog sudjelovanja u protutalijanskim demonstracijama 1908. bio izbačen iz splitske gimnazije. Privučen Masarykovom ličnošću odlazi 1910. na studij u Prag gdje je završio pravo doktoratom 1914. i apsolvirao na trgovačkoj akademiji. Po povratku u domovinu 1914. bio je mobiliziran te do kraja I svjetskog rata zaposlen kao pisar i prevodilac u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku. Nakon rata vratio se u Drniš gdje je 9. XI 1918. izabran za člana Narodnog vijeća SHS. Za talijanske okupacije napustio je Dalmaciju i doselio se početkom 1919. u Zagreb. Zaposlio se u Zemaljskoj blagajni za potporu bolesnih radnika i za osiguranje proti nezgodama pa krajem 1919. odlazi u Prag gdje proučava reforme i uredbe radničke zaštite i osiguranja u Čehoslovačkoj. U studenom iste godine ušao je u Zemaljsku vladu kao povjerenik za socijalnu skrb, ali je već u veljači 1920. podnio ostavku. God. 1921/1922. bio je tajnik Jugoslavenske matice u Zagrebu. Od 1922. do smrti radio je u novoosnovanom Središnjem uredu za osiguranje radnika (SUZOR) gdje je bio načelnik pravnog odjeljenja. — Kao srednjoškolac A. je pripadao omladini koja je radila na oslobođenju i stvaranju zajedničke države južnoslavenskih naroda. U Pragu se povezao sa socijaldemokratima i narodnim socijalistima. Nakon dolaska u Zagreb pristupio je Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije. U siječnju 1919. postao je član glavnog odbora stranke, sastavljenog od desnih socijalista i urednik njihova glasila Slobode. Iako se u jeku idejno-političkog sukoba unutar stranke opredijelio za desnicu, nije prihvatio njezin negativni stav prema lijevoj opoziciji. Dvadesetih godina bio je vrlo aktivan u sindikalnom pokretu, intenzivno je radio na području socijalnog osiguranja i radničke zaštite kao i na širenju socijalističkih ideja. Od osnutka Saveza bankovnih činovnika Jugoslavije 1922. pa do 1926. bio je njegov sekretar. Pokrenuo je i vodio kulturno-prosvjetnu djelatnost zagrebačke Radničke komore gdje je kao predsjednik Radničke akademije i pročelnik Kulturno-prosvjetnog odsjeka organizirao tečajeve i znanstveno-popularna predavanja za radnike, poticao osnutak radničkog kazališta, radio na formiranju Muzeja rada te utemeljio Radničku čitaonicu (23. XI 1926) i Radničku biblioteku (8. I 1927). Početkom 30-ih godina napušta socijaldemokratske, reformističke ideje. U članku Kojim putevima (Socijalna misao 1932) poziva radničku klasu na ustanak i revoluciju. Član KPJ postao je vjerojatno 1935. Od te godine predsjednik je Glavnog inicijativnog odbora te s partijskim drugovima radi na osnutku Jedinstvene radničke stranke (od 1937. Stranka radnog naroda) i organiziraju Narodne fronte. Bio je jedan od glavnih boraca za politiku Narodne fronte u Jugoslaviji. Na prijedlog Josipa Broza, s kojim se od 1934. više puta sastajao, izabran je na osnivačkom kongresu KPH 1937. u CK KPH ali u nj nije ušao kako bi se mogao potpuno posvetiti radu u Inicijativnom odboru JRS. Zbog revolucionarne djelatnosti i ilegalnog partijskog rada hapšen je i izveden pred Sud za zaštitu države u studenom 1936, u rujnu 1938, potom u prosincu 1939. kad je zatočen u kaznionici u Lepoglavi, odakle je kao težak bolesnik pušten krajem 1940. Policija Cvetković-Mačekova režima uhapsila ga je u noći između 30. i 31. III 1941. i po ulasku Hitlerovih trupa u Zagreb predala ustašama koje su ga prebacile u koncentracioni logor Kerestinec. Kao duhovni začetnik narodnog otpora strijeljan je 9. VII 1941. u Dotršćini (Zagreb) zajedno s O. Keršovanijem, O. Pricom i još sedmoricom drugova. Proglašen je narodnim herojem 26. srpnja 1945. — Više od dva desetljeća A. se intenzivno bavio publicistikom. U člancima, brošurama i studijama pisao je o političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturnim i nekim filozofskim pitanjima. Publicističku djelatnost započeo je kao student u zadarskom Narodnom listu (1914). Za rata je objavljivao pod šiframa u časopisu Hrvatska njiva (1917. i 1918) te pod pseudonimom A. Božinski u socijalističkom tjedniku Pravda i Koraćevoj smotri Novo društvo (1918). Objavio je niz članaka o problemima socijalne politike, radničkog pokreta, teorije i prakse socijalizma, o fašizmu, odnosu crkve i države, inteligencije i radništva i drugim temama u periodicima: Sloboda (1919. i 1920), Radnički glasnik (1919, 1924, 1929–1933), Jugoslavenska njiva (1920, 1922–1925), Zvono (1920), Nova Evropa (1921–1925), Slobodna tribuna (1921. i 1924), Vjesnik društva bankovnih činovnika (1921), Slobodna riječ (1922. i 1923), Univerzum (1922), Crveni kalendar (1923, 1928, 1931, 1933), Glasnik saveza bankovnih činovnika (1923. i 1925), Radnička zaštita (1924–1928), Crvena zastava (1925. i 1927), Novosti (1925), Vijenac (1925, 1926), Bankarstvo (1926), Radnički pokret (1926. i 1927), Prvi maj (1928), Glasnik (1931), Radničko jedinstvo (1932), Socijalni službenik (1932–1934), Zeta (1932), Jadranski dnevnik (1934). Neko vrijeme dvadesetih godina bio je dopisnik praškog dnevnika Právo Lidu. Za esej o Maksimu Gorkom (Savremenik, 1928) dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika. Od 1925. do 1928. bio je glavni urednik Radničke zaštite, službenog glasila SUZOR-a. Pokrenuo je i uređivao časopis Socijalna misao (1928–1933) te u njemu pisao o društvenim, političkim i kulturnim pitanjima, kritizirao nacizam, socijalnu politiku kod nas, teoriju o krizi socijalističke doktrine Hendrika de Mana i analizirao uzroke svjetske ekonomske krize. Kako je u časopisu okupio suradnike bliske Socijaldemokratskoj stranci (koji su istupali protiv pisaca socijalne literature i M. Krleže), ljevičarski pisci su kritizirali marksizam Socijalne misli. Pokrenuo je i ediciju SOCIM u kojoj je 1929. objavio popularnu marksističku studiju Od Platona do Marksa. O. Keršovani je sporio znanstvenu vrijednost te knjige zamjerajući piscu »čitav niz površnosti i netočnosti«. Liniju i akciju KPJ A. je popularizirao u mnogobrojnim člancima u legalnom i ilegalnom partijskom tisku. Surađivao je u glasilima Jedinstvene radničke stranke: Pregled (1934–1935), zatim Odjek (1935) i Novi list (1937) koje je uređivao zajedno s M. Ivekovićem. God. 1936. objavio je studiju Karl Marks, koju je policija zabranila 1939, a 1937/1938. s O. Pricom uređuje časopis Znanost i život. Surađivao je i u naprednim časopisima Književnik (1936–1939) i Kultura (1937). Bio je 1939. jedan od glavnih suradnika partijskog časopisa Izraz te glavni urednik i uz O. Pricu najplodniji suradnik tjednika Naše novine. Sudjelovao je u radu redakcije Političkog vjesnika (1940). A. se bavio i prevođenjem. Preveo je brošuru R. Macdonalda Problem svjetske politike (1924), zajedno s M. Durmanom Opću historiju socijalizma i socijalnih borbi Maxa Beera (1933) i Historiju Rusije M. N. Pokrovskog (1935). Članke je potpisivao i šiframa Dr. B. A., Drba, ar, ra, te pseudonimima A. Božinski i Božidar Pavlekov. — Borbeni marksist široka obrazovanja, popularizator marksizma, jedan od prvih jugoslavenskih antifašističkih publicista i istaknutih djelatnika na području radničke zaštite i osiguranja, A. se svojim praktičkim i teorijskim djelovanjem afirmirao kao političar i marksist velikog intelektualnog i moralnog ugleda.

ADŽIJA, Božidar, političar i publicist (Drniš, 24. XII. 1890 - Zagreb, 9. VII. 1941). Gimnaziju je pohađao u Splitu i Zadru. U Pragu je apsolvirao Trgovačku akademiju i Pravni fakultet. Promoviran je za doktora prava 1914. God. 1919. bio je povjerenik za socijalnu skrb Zemaljske vlade u Zagrebu i član Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Uređivao je stranački list Sloboda. Četiri godine bio je glavni tajnik Saveza bankarskih činovnika Jugoslavije. God. 1928. pokrenuo je reviju Socijalna misao. U to vrijeme Krleža mu otkazuje suradnju zbog »nemarksističke orijentacije urednika revije«, o čemu K. govori u knjizi Moj obračun s njima. God. 1935. Adžija napušta socijaldemokratske pozicije i postaje član KPJ; po direktivi Partije postaje predsjednikom Inicijativnog odbora Jedinstvene radničke stranke, poslije Stranke radnog naroda. Iste godine u početku studenoga K. i Adžija potpisuju otvoreno pismo Narodnoj fronti Španjolske u kojem podupiru njezinu politiku. Obojica zastupaju negativno stajalište o sudjelovanju KPJ u izborima 1938, što je partijsko rukovodstvo osudilo. Adžija je nekoliko puta uhićen u toku 1936-38. zbog rada u Stranci radnog naroda, a K. intervenira za njegovo oslobađanje kod utjecajnih hrvatskih političara. Ponovno je uhićen 26. XII. 1939, te iste godine interniran u kaznionicu Lepoglavu. Pušten je kao težak bolesnik u prosincu 1940, ali ga u noći između 30. i 31. III. 1941. policija ponovno uhićuje. Predan je ustašama te prebačen u Kerestinec. Strijeljan je u Maksimiru.

LIT.: I. Očak, Krleža - Partija, Zagreb 1982.

I. Ok.